Objava stenograma sjednica Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine te Republike Srpske od njenog osnutka do okončanja agresije i rata u Bosni i Hercegovini predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo genocida i dokaz planiranog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih prostora, bez obzira na masovnost i brutalnost zločina nad nesrpskim življem i neprocjenjivu štetu izazvanu razaranjem privrednih, kulturnih, vjerskih i drugih dobara.

Nije riječ o subjektivnoj interpretaciji žrtve takvog sistema. U to će se čitanjem ovih zapisa uvjeriti čak i čitatelji bez spoznaje o ovdašnjim prilikama s obzirom da je destruktivna nakana otvoreno razrađivana i proklamovana aktima, izjavama i djelovanjem aktera Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba.

Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, „kao najviši predstavnički i zakonodavni organ Srpskog naroda u BiH“, konstituisana je 24.10.1991. godine u Sarajevu. Formirali su je poslanici Kluba srpske demokratske strane i Kluba Srpskog pokreta obnove u Skupštini Bosne i Hercegovine na osnovu „Ustavom utvrđenog prava na samoopredjeljenje uključujući pravo na ocjepljenje“. Na tim osnovama 9. i 10. novembra 1991. godine održan je plebiscit srpskog naroda u BiH o ostanku u zajedničkoj državi Jugoslaviji.

Na drugoj sjednici od 21. novembra 1991., Skupština utvrđuje da je „Odluka o ostajanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u zajedničkoj državi Jugoslaviji potvrđena na održanom plebiscitu srpskog naroda i da je ista stupila na snagu te se usvaja Odluka prema kojoj područja opština, mjesnih zajednica kao i naseljenih mjesta u kojima je proveden plebiscit skupa sa Republikom Srbijom, Republikom Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom i Baranjom i Zapadni Sremom, smatraju se teritorijom Savezne države Jugoslavije“.

Ovlašćuju se predstavnici srpskog naroda dr. Radovan Karadžić, prof. dr. Nikola Koljević, prof. Biljana Plavšić, mr. Momčilo Krajišnik, prof. dr. Aleksa Buha i prof. dr. Vojislav Maksimović „da pregovaraju sa predstavnicima muslimanskog i hrvatskog naroda o organizovanju budućeg zajedničkog života na teritoriji dosadašnje SR Bosne i Hercegovine“.

Donešena je i Odluka o verifikaciji proglašenih srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini i to: Autonomna regija Krajina koji sačinjavaju opštine Banjaluka, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosansko Grahovo, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Čelinac, Glamoč, Ključ, Kotor Varoš, Kupres, Laktaši, Mrkonjić – grad, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most, Skender Vakuf, Srbac, Šipovo i Titov Drvar kao i dijelovi drugih opština sa ove regije sa većinskim srpskim narodom sa sjedištem u Banjaluci, srpska autonomna oblast Hercegovina koju sačinjavaju opštine: Bileća, Čajniče, Gacko, Kalinovik, Ljubinje, Nevesinje, Rudo i Trebinnje kao i dijelovi drugih opština sa ove regije sa većinskim srpskim narodom sa sjedištem u Trebinju. Srpska autonomna oblast romanijsko – birčanska koju sačinjavaju opštine Han Pijesak, Pale, Sokolac, Vlasenica i Šekovići kao i dijelovi drugih opština sa ove regije sa većinskim srpskim narodom sa sjedištem u Sarajevu, Srpska autonomna oblast Semberija koju sačinjavaju opštine Bijeljina, Lopare i Ugljevik kao i dijelovi opština sa ove regije sa većinskim srpskim narodom sa sjedištem u Bijeljini, Srpska autonomna oblast Sjeverna Bosna sa sjedištem u Doboju koju sačinjavaju dijelovi opština sa većinskim srpskim narodom i to Teslić, Doboj, Tešanj, Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Modriča, Gradačac, Gračanica, Lukavac, Srebrenik, Živinice, Banovići, Zavidovići. Maglaj i Orašje. Precizira se da su takozvane srpske autonomne oblasti u sastavu Bosne i Hercegovine kao i federalne jedinice u zajedničkoj državi.

Već na svojoj trećoj sjednici u decembru 1991. godine, Skupština jednoglasno usvaja i odluku o podršci Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i mobilizaciji.

Pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i samoorganizovanje Skupština 21. decembra 1991. donosi Odluku da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu države Jugoslavije kao i o priznavanju Republike Srpske Krajine.

9. januara 1992. godine usvojena je Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i proglašena Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu savezne države Jugoslavije. Tom prilikom Radovan Karadžić slavodobitno poručuje da „Nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije (u Sarajevu) nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama je to Jugoslavija!“.

Na 7. sjednici u februaru 1992. se raspravlja o Nacrtu ustava, himni i simbolima kada Vojislav Maksimović poručuje da se „… mi ovdje stvaramo srpsku državu, na srpskoj zemlji i mi imamo pravo na srpsku himnu, na svoju zastavu i na svoj osnovi i jedini simboli, a to je krst sa četiri S.“

Na narednoj sjednici Karadžić izvještava Skupštinu o pregovorima pod vođstvom Joséa Cutileira, međunarodnog posrednika, negodujući zbog jasnog stava Evrope i Amerike da Bosna i Hercegovina u procesu disolucije Jugoslavije zadržava postojeće granice ali i zadovoljstvo stavom da u budućem uređenju neće biti unitarna već da će imati svoje sastavne dijelove riječima: „Probijen je princip: Bosna i Hercegovina nije unitarna. U razgovorima mi ni jednog trena nismo dopustili da se nazove država. Mi idemo nešto dalje od Hrvata. Hrvati kažu: državna zajednica, Muslimani bi rekli: zajednička država, a mi kažemo: zajednica država. Ako hoće da očuvaju Bosnu i Hercegovinu i da je imaju u ovim postojećim granicama onda ona mora dobiti unutar granice, unutar nacionalnih država suverenih, gdje suverena pravo ostvaruju građani i narodi na način i u onoj mjeri u kojoj oni hoće“.

On ide i dalje u pojašnjenju nakane srpskog rukovodstva dodajući da su „Težnje srpskog naroda veoma jake i srpski narod se neće smiriti dok ne dospije u ono što je imao za vrijeme Nemanjića: svoju državu“.

Predsjedavajući Skupštine Momčilo Krajišnik cijeni da je riječ o sudbonosnim odlukama za srpski narod: „Mi gospodo, imamo dva pravca: jedan, da se politički borimo, da maksimalno postignemo u ovo današnje vrijeme kao prvoj etapi ili da prekinemo razgovore i da idemo u ono što smo vjekovima radili: da silom osvajamo svoje teritorije“.

Na poziv Cutileira da se višestranački pregovori nastave, Skupština je jednoglasno odbacila nacrt ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Tokom te sjednice, Krajišnik je iznio prijedlog da se nastave pregovori pod uslovom da pregovarači barem pokušaju očuvati Jugoslaviju ili insistiraju na “tri suverene nacionalne države koje mogu biti povezane po konfederalnom principu”. Skupština je prihvatila i taj prijedlog i taj uslov.

Paralelno sa ovim dešavanjima 29. februara i 1. marta 1992 uspješno je proveden i referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem se većina građana izjasnila da je „… za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“ SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, uprkos tome glasalo je ukupno 2.073.568 glasača (izlaznost 63.7%) od čega je 99.7% bilo je za nezvisnost, a 0.3% protiv. 

Karadžić je na sjednici Skupštine od 11. marta tvrdio da je referendum falsifikovan, „… no, bez obzira na to za nas referendum ne znači ništa, za nas on nije obavezujući - za srpsku nacionalnu zajednicu“.

Ukazao je na stav Evropske zajednice koja „… nastoji da Bosnu i Hercegovinu ipak odvoji od Jugoslavije i da se spriječi cijepanje granica, odnosno promjena granica Bosne i Hercegovine“, dok Nikola Koljević tada već pominje specijalne veze Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom što bi „uveliko olakšalo reintegrisanje Jugoslavije“.

Kao uvod u odbijanje materijal predložen od Evropske zajednice pod nazivom „Izjava o principima za nove ustavne aranžmane u BiH“ Milorad Ekmečić najavljuje da će „… u slučaju da se priznanje suvereniteta BiH uradi onako kao što je napravljeno sa Slovenijom i Hrvatskom imati za posljedicu eksploziju narodnog gnjeva... naš narod se ne može pomiriti s činjenicom nazavisne BiH jer je to zadnje, to je glogov kolac njegovoj samostalnosti i Jugoslaviji za koju se srpski narod vječito borio“.

Skupština je jednoglasno odbila materijal Evropske zajednice te usvojila Proglas narodima i građanima Bosne i Hercegovine pozivajući „… sve narode i građane da mudrošću, strpljenjem i tolerancijom spriječe sve pojedince i grupe koji bi htjeli nasiljem i dominacijom da ugroze mir, da nametnu silu i da izazovu haos koji bi bio katastrofa za sve“.

12. sjednica Skupštine 24. marta 1992. Krajišnik je otvorio pojašnjavajući kako je tog dana pred Skupštinom Bosne i Hercegovine zakazan skup studenata (u pet do 12) koji se bore za cjelovitu, nezavisnu, suverenu Bosnu i Hercegovinu zbog čega je sjednica održana na Palama. Više nikada sjednica ovog tijela nije održana u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Uslijedilo je imenovanje Branka Đerića za mandatara Vlade srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, usvajanje zakona o službenoj upotrebi jezika (srpski jezik) i pisma (ćirilice), zakona o ministarstvima, javnom pravobranilaštvu... Na narednim sjednicama uslijedilo je imenovanje ministara te je 27. marta 1992. Proglašen prvi Ustav srpskog naroda Bosne i Hercegovine.

Momčilo Krajišnik tom prilikom poručuje: “… želim da ovaj ustav udari temelje četvrte srpske države u Jugoslaviji a ova naša Srpska Republika Bosna i Hercegovina, želim, da postane dio zajedničke države srpskog naroda“.

Na 16. sjednici, održanoj 12. maja 1992. godine usvojena je jedna od presudnih odluka Skupštine,  Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prema kojoj su prioriteti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini:

1. državno razgraničenje sa druge dvije nacionalne zajednice;
2. koridor (povezanost teritorije) između Semberije i Krajine;
3. uspostavlјanje koridora u dolini rijeke Drine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država;
4. uspostavlјanje granica na rijekama Uni i Neretvi;
5. podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavlјanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti;
6. izlaz Republike Srpske na more.

Prilikom diskusije o ovim strateškim ciljevima poslanicima Skupštine, u ime svih boraca i starješina sa fronta, obratio se general pukovnik Ratko Mladić govoreći kako je rat u Bosni i Hercegovini „… tek počeo tu i tamo“. Govoreći o namjerama rukovodstva kazao je kako: “Lјudi i narodi nisu pilјci niti klјučevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo amo. To je lako reći a teško ostvariti... Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid“.

Na istoj sjednici donesena je i Odluka o formiranјu vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, prema kojoj se sve dotadašnјe jedince i štabovi teritorijalne odbrane preimenuju u komande i jedinice vojske čiju će organizaciju i formaciju utvrditi glavnokomandujući - predsjednik Republike. Za komandanta glavnog štaba vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine postavlјen je general Ratko Mladić te je precizirano da će Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine nositi uniforme i činove koje su nosili pripadnici JNA i teritorijalne odbrane.

Na 19. sjednici Skupštine, 12. avgusta 1992. usvojena je Deklaracija o državnom i političkom uređenju države kojim usvaja grb Nemanjića i izmjena Ustava kojom se umjesto Srpske Republike Bosne i Hercegovine proglašava Srpska Republika.

Uslijedilo je i pitanje državnih praznika gdje je istaknuto kako je Srpska pravoslavna crkva predložila da se sledeći vjerski praznici uvrste kao državni: Božić, Srpska Nova godina, Bogojavljanje, Sveti Sava, Veliki petak, Vaskrs, Spasovdan, Duhovi, Vidovdan, Preobraženje Gospodnje, Velika Gospojina, Mala Gospojina, Krstovdan, Sveti Arhangel Mihajlo, Sveti Nikola, Zadušnice i Krsna slava.

Značajna polemika se vodila o Zakonu o državljanstvu gdje se vidjela krajnja nakana kreiranja tog zakonskog rješenja u izlaganju poslanika Milojevića koji je komentirajući stav zakona da se državljanstvo Republike Srpske stiče se rođenjem, na teriotoriji Republike Srpske, istakao: “znači svi muslimani i Hrvati koje smo protjerali oni su faktički državljani Republike Srpske. U članu 13. može državljanstvo da prestane i oduzimanjem, a to se reguliše članom 19., gdje kaže, može se oduzeti licu čije je boravište i prebivalište van Republike Srpske, ako tako lice pripada organizacijama čije će aktivnosti biti protiv ustavnog poretka RS, ja mislim da je ovo toliko opterećeno nepreciznostima i neodređenostima i u suprotnosti sa našim ciljevima, koje mi moramo ostvariti mi ne smijemo dozvoliti da u ratu dobijemo, a da opet na ovom zakonu izgubimo Državu“.

17. decembra 1992. Skupština je umjesto tročlanog predsjednika Republike Srpske. Za prvog predsjednika je izabran Radovan Karadžić, a za potpredsjednike Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Na istoj sjednici je došlo i do prvih preimenovanaj gradova u BiH, te se Bosanska Kostajnica preimenuje u Srpsku Kostajnicu.

Svoj odnos spram tada već u većini protjeranog i pobijenog nesrpskog stanovništva, prvenstveno Muslimana, Bošnjaka brutalno je iznošen na 24. sjednici Skupštine održane 8. januara 1993. u Bijelјini gdje je poslanik Savo Knežević između ostalog izgovorio: “...mislim da je potpuno nepotrebno i besmisleno posrblјavati one koji su se rasrbili. I ako su nekada bili Srbi više nisu i nisu dostojni da se zovu ovim imenom... Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas“.

Na to je Krajišnik dodao: „Hoćemo li onda sada da rasrbimo Muslimane za sva vremena. Dobro, gospodo, možemo sada da se opredijelimo i zauzmemo stav, da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina. Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije“.

U januaru 1993. Skupština je raspravljala o Vens-Ovenovom planu, a Radoslav Brđanin je bio jedan od najgrlatijih protivnika naglašavajući da se ne može prohvatiti nikakav zajednički život u republici BiH. Zapravo, bio je protiv bilo kakvog mirovnog rješenja poručujući: „… ja ću malo uprostiti Nјegoša - ako mislite u pregovore, Latini su stare varalice, ali niko tako ko Turčin ne laže. Od pregovora nema ništa. Mi njih moramo vojnički pobijediti i ne ponoviti grešku iz prošla dva rata. Koja je greška bila? Mi smo ih pobijedili a nismo ih kaznili. Sada ih moramo i pobijediti i kazniti!“.

Ključna sjednica na kojoj se raspravljalo o Vens-Ovenovom planu održana je 5. i 6. maja 1993. godine, a prisustvovao joj je i predsjendik Jugoslavije Slobodan Milošević, grčki premijer Konstatinos Micotakis, Momir Bulatović, Dobrica Ćosić... svi od reda su se zalagali da se navedeni plan prihvati.

Nakon što je Milošević iznio stav da se prijedlog treba usvojiti obratio se i Micotakis poručivši poslanicima da „… ako budete ratifikovali potpis i ako budete ratifikovali i složili sa planom odmah od narednog dana Alija prestaje da bude predsjednik jedne BiH kao cjelovite države“. Naglasio je svoj stav da je Evropska zajednica napravila grešku priznavanjem Bosne i Hercegovine dodajući da su se „Grci, a lično ja, borili smo se svim snagama da to spriječimo. Zašto je to bila velika greška jer je stvarala u srcu Balkana i Evrope jednu muslimansku državu na čelu sa Alijom Izetbegovićem“. Nadalje je istakao: „Hoću da vam kažem da, ukoliko ova odluka koju vi predlažete, da će poslјedice biti tragične ne samo za Srbe ovde u Bosni nego i za cijelu Srbiju. Poznajem vrlo dobro situaciju i govorim vam pravu istinu. Znam da ste hrabri lјudi i da se ne plašite. Samo, nekako, zamislite se na posljedice za narod koji predstavlјate i za posljedice za cijeli srpski narod. Ni u jednom slučaju Organizacija ujedinjenih naroda neće učiniti nijedan korak nazad. Reakcija će biti oštra i brza, vrlo brzo.“

Uprkos pritiscima, Skupština je potvrdila odluku da o sudbini Vens-Ovenovog plana odlučuje narod na referendumu 15. i 16. maja 1993. godine, gdje je ishod već unaprijed bio poznat. Već na sjednici 19. maja podnesen je izvještaj o rezultatima referenduma kojim je odbijen navedeni plan.

Uslijedile su odluke Ujedinjenih nacija o formiranju „sigurnih zona“ u Srebrenici i Žepi koje je na sjednici u julu 1993. Karadžić opisivao kao „naš poen“ dodajući:“… jer da smo mi ušli u Srebrenicu, ušli bi lјudi čije su porodice pobijene, 1.200 Srba je pobijeno bilo bi krvi do kolјena, a mi bi mogli izgubiti državu za to. Zato ja smatram da je Morion nas spasio, a ne Muslimane kada je ušao u Srebrenicu“. Između ostalog tada je naveo i da ga je Stolterbeg pitao „da li se mi slažemo da oni evakuišu Srebrenicu i da sve odvedu u Tuzlu...“.

O enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde ovaj put u kontekstu „humanog preseljenja“ je u oktobru 1993. govorio i Mladić navodeći „… da sam im ponudio, da pogotovo nakon ovih vidlјivih rješenja oko podele bivše BiH na troje... da se pokrene na ovoj komisiji na državnom i političkom nivou humano preseljenje stanovništva. Naši Srbi da izađu iz Zenice i Tuzle, a njihovi da izađu iz Goražda i sl“.

Pritisnuti međunarodnim sankcijama ali i slabljenjem vojne moći Vojske Republike Srpske Karadžić u januaru 1994. u kontekstu rasprave o platformi za pregovore u okviru Ženevske konferencije navodi: „… makar i da spadnemo na 50 i koji procenat mi treba da budemo presrećni i prezadovolјni to je Dušanovo carstvo, ne budemo li bili zadovolјni zbog nekog potoka, pa čak zbog neke varošice mi rizikujemo da izgubimo sve. ... ali shvatite lјudi mi smo protiv čitavog svijeta stvorili ovu državu i sada nam niko ne osporava tu državu, ali se postavlјa to pitanje kolika je cijena za nezavisnost našu“.

Istovremeno moli poslanike za razumijevanje riječima: „… molim vas gospodo nismo u onom stanju u kojem smo bili shvatite to, da ratujemo iz dva razloga, naš neprijatelј je mnogo bolјe naoružan, utreniran, raznovrsno ratuje i izdržlјiv strašno, nikada Srbi ne bi izdržali ono što Muslimani izdržavaju u Sarajevu ili Mostaru npr. Mi bi digli ruke i rekli daj samo šta“.

Nepostizanje sporazuma pod okriljem Ženevske konferencije te dodatno formiranje Federacije Bosne i Hercegovine u ljeto 1994. godine vodili su ka daljem slabljenju položaja Republike Srpske kako na vojnom tako i na političkom planu, dok je međunarodna zajednica bila sve spremnija za vojnu intervenciju.

Značajni gubici se nisu odrazili na stavove rukovostva koje je poput Krajišnika i u junu 1995. isticao: „Skupština konstatuje, ako se vi slažete, da nije promijenila osnovnu politiku i naše cilјeve. Želimo slobodu i državu za srpski narod i potpuno razdvajanje za sva vremena sa Muslimanima i Hrvatima“.

Uslijedio je i genocid u Srebrenici o čemu je svjesno dozirano govoreno na sjednicama Skupštine. U avgustu 1995. godine Karadžić konstatuje: „…. da smo Srebrenicu uzeli i ušli u nju kada je bio Morion, nas bi bombardovali, ali znate kako, tepih bombama, sprižili bi nas, došao je trenutak, ja sam direktivu broj sedam i to sigurno da se uzme i Teočak i Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to. Vi ste sami u telegramu opisali po prvi put sam se čudio zašto Tolimir ovako fino poštuje predsjednika Republike, izvještavate kako je predsjednik Republike veoma zadovolјan, ohrabruje vojsku da nastavi, dok mi lјudi nisu rekli, pa čoveče o tebe hoće da umješa da slučajno ne bi ti rekao da ti nisi za to, ja sam za sve naše odluke i ja stojim iza njih, i snimlјene su Vrhovne komande i sve u njima stoji i usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i na Srebrenicu.“

U oktobru iste godine Karadžić se ponovo vraća na pitanje Srebrenice gdje potvrđuje svoju glavnokomandujuću ulogu u počinjenom genocidu riječima: „Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plana bez znanja General-štaba, ne ni krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i biliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to“.

Ono što je uslijedilo je općepoznato:

Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala 20. marta 2019. godine osuđen na kaznu doživotnog zatvora i proglašen krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti, za etničko čišćenje Muslimana i Hrvata u BiH, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Komadant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić je 22. novemra 2017. godine prvostepenom presudom je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Ha[ki tribunal proglasio ga je krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca. Očekuje se odluka po žalbama i Mladićeve odbrane, ali i tužiteljstva.

Biljana Plavšić je 16. decembra 2002. sklopila je nagodbu sa Tribunalom i priznala tačku za zločine protiv čovječnosti za krivicu za progon muslimana i Hrvata u 37 opština u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1992. godine i izrazila kajanje u zamjenu za odbacivanje sedam ostalih tačaka optužnice, uključujući i dvije za genocid, te osuđena na 11 godina zavora, a na slobodu je puštena nakon što je izdržala dvije trećine kazne.

Momčilo Krajišnik je pred Haškim tribunalom osuđen na 20 godina  zatvora zbog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u BiH.

Radoslavu Brđaninu je Haški tribunal izrekao kaznu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u trajanju od 30 godina zatvora.

Većina od 77 poslanika prvog saziva Skupštine već godinama nije politički aktivna. Ostat će upamćeni da su dizanjem ruku stali iza presuđenih ratnih zločinaca glasajući za odluke koje su u rezultirale spaljenom zemljom, koncentracionim logorima, desetinama hiljada ubijenih, stotinama hiljada prognanih i genocidom u Srebrenici.

Među poslanicima ove Skupštine bio je i aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik.

Zbog svega što je izrečeno i pogotovo zlodjela koja su počinjena kao plod djelovanja Skupštine Republike Srpske, od neprocjenjivog je značaja za buduće generacije, a naročito istraživače i naučnike, da se stenogrami sjednica najvišeg zakonodavnog tijela bosanskih srba u doba agresije nađu na jednom mjestu.

Memorijalni centar Srebrenica - Potočari - Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine izdavanjem ove zbirke stenograma daje direktan doprinos objektivnom sagledavanju činjenica koje su, između ostalog, prethodile najvećem zločinu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – genocidu u Srebrenici.

Značaj ovog štiva je višestruk i široko primjenjiv - mnogi će zahvaljujući njemu naučiti kako da na vrijeme prepoznaju retrogradne pojave u društvu i političkoj zbilji, ali i spoznati snagu patriotskog otpora, ulogu međunarodne zajednice u rješavanju konflikata, snagu međunarodnog prava ali i prije svega snagu i opstojnost Bosne i Hercegovine koja već hiljadu godina odolijeva naizgled nepremostivim izazovima.

 

Zaklopača, 13.2.2021. godine

prof. dr. Dževad Mahmutović

Zamjenik ministra ljudskih prava i izbjeglica Bosne i Hercegovine

Član Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine