Ilijaz Pilav

Rođen je u mjestu Gladovići kod Srebrenice. Medicinski fakultet završio je u Sarajevu. Nikad nije mogao pretpostaviti da će se baviti hirurgijom, a kada ga je profesor na ispitu iz Hirurgije pitao da po završetku studija ostane u Sarajevu, na Kliničkom centru, da specijalizira hirurgiju, Ilijaz mu je rekao da mu hirurgija neće nikada trebati tamo gdje se vraća.

Nije mogao ni slutiti da će se baviti hirurgijom, i to u najtežem obliku, upravo tamo gdje ide, u Srebrenici. Nakon okupacije povukao se u svoje rodno selo. Ubrzo je počeo rat, vrlo brzo su pristizali ranjeni i ubijeni.

Odmah početkom rata susreo sa nečim što je bilo ispisano u knjigama ratne hirurgije. Odjednom je postao jedina osoba od koje se očekuje da pomogne ljudima koji su teško ranjeni. Tih prvih dana rata šuma je bila njegova bolnica. Bio je na terenu i u uslovima totalne improvizacije morao je pružati pomoć ranjenima. Prvu je amputaciju uradio u šumi testerom za željezo, bez anestezije, bez ikakvih medikamenata, bez pravog zavoja.

I onda, kada je oslobođena Srebrenica, sa kolegama je oformio Ratnu bolnicu. Sve je bilo prazno u toj zgradi. Sakupljali su krevete, posteljinu, a od čaršafa i posteljine pravili su zavoje. Pravili su improvizirane strerilizatore u šporetu na drva, pa su sterilisali te zavoje. Čak su pravili i otopine kojima su se ispirale rane. Ilijaz sa ponosom ističe da je ekipa Ratne bolnice napravila velike rezultate i da su, u medicinskom smislu, pomjerili granice mogućega. Izvedeno je na hiljade operativnih zahvata i to bez anestezije. Hiljade ljudi je spašeno. Tokom rata, u Ratnoj bolnici operisano je preko 4. 000 ranjenika.

Ilijaz je duboko razočaran zbog izdaje UN-a i cijele međunarodne zajednice. 11. jula odlučio da ni po cijenu vlastitog života ne ostavi ranjenike u bolnici. Ali, nije postojao nikakav plan evakuacije. Jedino što je mogao da uradi jeste da evakuiše ranjenike u bazu UNPROFOR-a. Otišao je u bazu i od zapovjednika baze tražio da se otvore kapije, da prime ranjenike. Bio je kategorički odbijen. Njihovo objašnjenje bilo je da se oni naprosto ne žele miješati u sukob, iako su bili u misiji UN-a. Nije imao vremena za pregovore. Dok je razgovarao s njima, naredio je da se nađu dva kamiona, i naredio je da se ranjenici slažu, bukvalno, na kamione. Rekao je da se za nekoliko minuta vraća sa kamionima punim ranjenika i da će, ukoliko kapija baze ne bude otvorena, probiti sa kamionima kapiju. Pokušali su da ga smire i tad su stupili u kontakt sa komandom u Potočarima. Konačno, stigla je odluka iz Potočara da se prihvate ranjenici i da se omogući njihov transport u bazu Holandskog bataljona. Nakon toga, krenuo je na Marš smrti. Vrlo brzo dogodila su se masovna ubistva i prvi ranjenici. I na putu Marša smrti morao je spašavati živote i pružati pomoć ranjenima.

Tvrdi da je bila masovna upotreba hemijskih sredstava koja su bacana na kolonu Marša smrti, 12. i 13. jula. Neposredno poslije ispaljivanja granata, dolazilo je do pojave masovnih halucinacija. Halucinacije su se javljale i pri prelasku preko izvora vode koja je bila vrlo deficitarna na tom putu, pri prelasku potoka. Halucinirale su grupe ljudi na određenom uskom prostoru. Ilijaz i medicinska ekipa iz kolone su i po prelasku na slobodnu teritoriju pružali medicinsku pomoć ranjenima iz kolone.

Ilijaz je bio svjedok velikog broja ranjenih i ubijenih ljudi u proboju do Tuzle i mislio je da će, prilikom prelaska na slobodnu teritoriju, biti sretan. Međutim, njegove riječi najbolje opisuju taj osjećaj: „Preživjeli ste, a shvatili ste, zapravo, koliko ste umrli.“