Nakon niza brutalnih napada Vojske Republike Srpske na enklave pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su uključivali i masakr nad djecom i omladinom u Srebrenici počinjen granatiranjem školskog igrališta u 12. aprila 1993. godine (ubijeno 74, a ranjeno preko 100 ljudi), 16. aprila je Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819 Srebrenica proglašena ‘sigurnom zonom’ UN-a. Ubrzo, Srebrenica postaje i demilitarizovana zona, a oružje branilaca Srebrenice se predaje UNPROFOR-u.
Obaveza da Srebrenica, Sigurna zona Ujedinjenih nacija, morabiti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina, potvrđena je rezolucijama 824. (6.5.1993.) i 836 (4.6.1993.). U Srebrenicu su 18.04. ušli prvi pripadnici UNPROFOR-a, oko 170 vojnika iz kanadskog kontinegnta snaga. U februaru 1994. godine došlo je do smjene između Kanadskog i Holandskog bataljona, koji će ostati odgovornim za sigurnu zonu do njenog pada u julu 1995. godine.
U proljeće 1994. godine, Generalštab Vojske RS-a obustavio je primirje i naredio Drinskom korpusu da enklavu smanji na područje općine Srebrenica. Nakon godinu dana kontinuirane eskalacije, predsjednik
RS-a Radovan Karadžić izdaje u proljeće 1995. godine “Direktivu 7”. Ovom direktivom je naloženo VRS
“stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života ljudi u Srebrenici.”
Ova web-stranica je razvijena zahvaljujući podršci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva kroz projekat "Istina, dijalog, budućnost". Stavovi izneseni na ovoj web-stranici ne odražavaju nužno stavove Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.