U julu 1995., VRS je pokušala sakriti zločine sahranjujući tijela žrtava Srebrenice u niz primarnih masovnih grobnica u blizini mjesta pogubljenja. Javno otkriće ovih masovnih grobnica, međutim, potaknulo je još složeniju i sofisticiraniju operaciju prikrivanja između avgusta i novembra 1995. godine. Tokom tog perioda, VRS je ekshumirala tijela iz većine primarnih grobnica, i to u jako organizovanoj i sistematskoj operaciji, i prevezla ih na mjesta sekundarnih grobnica.
U nekim slučajevima, VRS je ekshumirala tijela pokopana u tim sekundarnim grobnicama, transportirala ih i treći put ih pokopala u tercijarne masovne grobnice. Operacija ponovnog ukopavanja okarakterizirana je kao asanacija, izraz koji označava sanitarne ili higijenske mjere. Sistemski proces pljačke masovnih grobnica i naknadno premještanje posmrtnih ostataka u sekundarne i tercijarne lokacije u pokušaju zataškavanja masovnog ubojstva fenomen je koji izvan konteksta bosanskog genocida nije viđen nigdje drugdje u svijetu. Akciju zataškavanja prvobitno su potajno izvršile inžinjerske jedinice zvorničke i bratunačke brigade koje su djelovale pod rukovodstvom glavnog štaba VRS-a. Međutim, kada se su vojni resursi pokazali nedovoljnim za ogroman zadatak koji je pred njima, čelnici RS-a bili su primorani da koriste civilnu radnu snagu i infrastrukturu u svom zločinačkom poduhvatu, uključujući javna komunalna poduzeća iz Zvornika i Bratunca.
Čak imajući u vidu i slične operacije srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova na Kosovu 1999. godine, operacija zataškavanja poslije genocida u Srebrenici upečatljiva je ne samo po nivou organizacije, već i po rasprostranjenosti. Dok ekshumaciju, transport i ponovni ukop hiljada tijela može narediti jedna osoba, takav naporan i složen poduhvat zahtijeva rad, resurse i saučesništvo stotina ako ne i hiljada pojedinaca. Pravne, ali i društvene implikacije tako raširenog sudjelovanja su nevjerojatne. Dok će samo nekolicina visokopozicioniranih lidera biti privedena pravdi i osuđena za zločine počinjene u Srebrenici, zataškavanje pokazuje da nisu samo ovi lideri, već da je i veliki dio društva bio svjestan onoga što se događa u Srebrenici, a što je još važnije – i nezakonitosti tog čina. Rat mogu voditi malobrojni i moćni; ubijanje može vršiti određeni broj odabranih jedinica; organizirana i prikrivena zavjera za prikrivanje dokaza u obliku 20 hiljada osakaćenih tijela, međutim, inkriminira cijele zajednice i ukazuje na veći društveni projekt čiji je Srebrenica bila samo dio.
Uništavanje dokumentarnih dokaza nakon ratnih zločina bilo je sastavni dio kampanje prikrivanja i negiranja činjenica. Kao što svjedočenja nekoliko zvaničnika političkog i vojnog rukovodstva RS-a u MKSJ-u pokazuju, nakon što su pažljivo dokumentirali svoje zločine u skladu sa standardnom procedurom, poduzeta je opsežna operacija uništavanja onih dokumenata za koje se smatralo da su bili inkriminirajući. Priznajući svoju krivicu pred MKSJ-om, Momir Nikolić i Dragan Obrenović opisali su i organizirani pokušaj Drinskog korpusa i njegovih jedinica da uništi sve dokumente koji se odnose na genocidnu operaciju u Srebrenici. Nikolić je izjavio da je, u prisustvu svojih nadrađenih, 1996. godine uništio sve dokumente koji se odnose na Srebrenicu u prisustvu svojih nadređenih. 22 Obrenović je, s druge strane, svjedočio da je u sedmicama prije NATO napada 1999. godine na Kosovu, Drinski korpus sistematski premještao sve dokumente vezane za Srebrenicu u JNA u Srbiju, kako bi spriječio njihovo otkrivanje od strane međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini.
Ova web-stranica je razvijena zahvaljujući podršci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva kroz projekat "Istina, dijalog, budućnost". Stavovi izneseni na ovoj web-stranici ne odražavaju nužno stavove Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.