Kako je šesnaestogodišnji Enver preživio genocid da bi svoju priču ispričao u Hagu

Drugog decembra 1998. godine Radislav Krstić je uhapšen u Bosni i Hercegovini i nedugo nakon toga je prebačen u Hag na osnovu optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. U optužnici se teretio za genocid, saučesništvo u genocidu, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.[1] U mjesecu julu 1995. godine u Srebrenici, 8372 Bošnjaka je sistematski ubijeno, dok je većina žena i djece protjerano s područja koje je bilo „UN sigurna zona“ prema UN rezoluciji 819 u to vrijeme. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Krstić je obnašao funkcije general majora VRS-a i komandanta Drinskog korpusa koji je bio zadužen za područje Srebrenice.[2]

Enver Husić je bio jedan od svjedoka u slučaju Krstić koji je uspio preživjeti strijeljanje i genocid. Sa svoje 22 godine pojavio se u sudnici, a donosimo vam sažetak njegovog svjedočenja.

Datum je 6. juli 1995. godine i VRS je krenuo u žestok napad na Srebrenicu. Nakon silovitog granatiranja i pješadijskog napada, nizozemski vojnici se počinju povlačiti iz svojih osmatračnica koje su zauzete od strane VRS-a na sjevernom dijelu grada 9. jula. Do navečer jedinice VRS-a su napredovale 4 kilometra i zastale su samo jedan kilometar od Srebrenice. Već 11. jula general VRS-a Ratko Mladić u pratnji generala Ivanovića, generala Krstića i drugih oficira hoda ulicama tada prazne Srebrenice. Tokom ovih pet dana oko 25 hiljada bošnjačkih izbjeglica bježi u Potočare tražeći zaštitu od snaga Ujedinjenih Nacija.[3]

Enver je imao 16 godina 11. jula 1995. godine kada je sa bratom i ocem krenuo kroz šumu u bijeg od VRS-a. Svjedoči da su razlozi za bijeg bili jako granatiranje i sudbina drugih Bošnjaka u tom trenutku. Njegova majka i sestra su se uputile prema Potočarima nadajući se da će preživjeti masakr koji se sprema u Srebrenici. Skupa sa bratom Ramizom koji je tada imao 19 godina i ocem krenuo je iz Kazana u nadi da će, kao majka i sestra, doći na slobodnu teritoriju. Nalazio se sa bratom i ocem pri kraju kolone koja se kretala u pravcu Kamenice, Buljima, Šušnjara, Sandića i Strana. Kada su stigli u selo Buljim, Enver je zaspao od umora. Kada se probudio, primjetio je da mu otac i brat nisu tu, već su otišli dalje sa ostatkom kolone. Sa još nekoliko ljudi koji su ostali krenuo je dalje ka Kamenici gdje nailazi na 4 mrtva tijela, nakon čega nastavlja put vodeći se papirima po zemlji koji su namjenski ostavljeni da bi se izbjegle mine, jer je dio tog područja bio miniran. Tokom ovog dijela puta kazao je da se stalno čula pucnjava – „Srbi su pucali. Mislim da su koristili minobacače, automatske puške i projektile ispaljene iz njih. Puno ljudi je tu poginulo“.[4]

Konačno ponovno susreće oca koji je u jako lošem stanju od detonacije projektila, a s njim nastavlja do sela Strane gdje napokon na neko vrijeme prestaje pucnjava. „Nije se čulo ništa, samo smo čuli Srbe kako dozivaju jedan drugog. Odjednom smo čuli nešto što zvuči kao da vjetar puše, i samo je krenulo pucati sa svih strana“.[5] Uspio je, za razliku od mnogih tu, preživjeti ovaj događaj sa ocem i nastavio je put koji ga je ponovo spojio sa bratom. Sva trojica su prenoćila u šumi, a kada se Enver probudio oko sebe je vidio mrtva tijela od kojih su neka bila osakaćena. Ponovo bježeći u potrazi za slobodnom teritorijom, nedaleko na brdu je vidio veći broj ljudi kojima se pridružio. S asfalta ispod, čuli su kako ih srpski vojnici dozivaju da se predaju. „Predajte se, UNPROFOR je ovdje“,[6] govorili su. Obećali su da će ih sigurno prevesti do Tuzle koja je tada bila teritorija pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. „Imao sam osjećaj da ću preživjeti ako se predam“[7] rekao je Enver u sudnici. Molio je oca da mu se pridruži, i krenuli su nizbrdo prema asfaltu gdje su vidjeli bijeli UN-ov transporter i plave šljemove. Na tom putu sreću i dva srpska vojnika, po jedan na obje strane puta do asfalta ispod.

Dalje, Enver govori kako saznaje da su ustvari srpski vojnici odjeveni u uniforme holandskih pripadnika UNPROFOR-a. Prvobitno su odlučili da se predaju jer su se nadali „da ih neće baš tu poubijati zbog UNPROFOR-a“.[8] Vojnici su počeli roviti ljude, tražeći novac, zlato i ostale vrijedne stvari. Okružen je bio vojnicima i zamijetio je jedan tenk sa svoje desne strane. Tada je vidio da vode muškarce koji su se predali iza tenka u polje kukuruza, nakon čega bi se vojnici vratili sami. Čuo je uzvike psovanja „balijske majke“, „gdje ti je sad Alija da ti pomogne?“ i „vidjet ćeš kad dođe Ratko Mladić“.[9] Birali su ljude nasumično, mlade i stare, šutali ih pred ostalim i odvodili u polje kukuruza iza tenka. Između 900 i 1000 ljudi je bilo tu s njim prema njegovoj procjeni, među njima njegov otac i brat. Na pitanje koga je sve prepoznao među zatočenim, Enver kaže: „Vidio sam dva brata iz sela Osmače, iz opštine Srebrenica. Također sam prepoznao i Ramu koji je dozivao ljude“.[10] Ramo je dozivao svog sina - “Nermine, hajde ovamo slobodno, ja sam kod Srba. Svi haj'te koliko god vas ima“.[11]

U jednom trenutku je srpski vojnik koji je sjedio na tenku opsovao Enveru „balijsku majku“[12] i dao mu dva kanistera i naredio da ih napuni vodom. Također mu je naredio da da tek dovoljno ostalima da se napiju, što je i uradio. Nakon što je drugi put poslan po vodu, vidio je autobus koji je prevozio žene iz Potočara kako se zaustavlja blizu vode. Dva mlađa vojnika VRS-a su bili u neposrednoj blizini. Vozač autobusa je izašao da priča sa vojnicima i tu je Enver vidio svoju priliku. „Razmišljao sam da pobjegnem, htio sam probati nešto... Odlučio sam ukrcati se u autobus i vidjeti šta bude“ izjavio je.[13] Žene u autobusu su ga prekrile svojim torbama i tako je uspio izbjeći strijeljanje ili drugi vid ubistva koje je bilo pripremljeno za njega i ostatak zatočenih muškaraca. Izašao je sa ostalim ženama iz autobusa u Tišči gdje je pješke nastavio put prema slobodnoj teritoriji, pomažući usput ženama da nose drugu povrijeđenu ženu.

Na kraju svjedočenja Enver je upitan za sudbinu svoga oca Sajdina, Rame i drugih koji su se predali tog dana, a koje je prepoznao: „Niko nije preživio“, rekao je.

Enverova priča je samo jedna od mnogih iz Srebrenice koja opisuje nehumane i užasavajuće okolnosti na koje su ljudi bili prisiljeni tokom genocida i koje su rezultat direktnih naredbi političkog i vojnog vodstva tadašnje samoproglašene „Republike Srpske“. Sa samo 16 godina svjedočio je hororu i morao nastaviti da živi sa činjenicom da nikada više neće vidjeti svoga oca.

Radislav Krstić je pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora 19. aprila 2004. godine za podsticanje i potpomaganje genocida, za podsticanje i potpomaganje ubistva kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, za učešće u ubistvu kao kršenje zakona ili običaja ratovanja i za progone.[14] Ustanovljeno je, između ostalog, da je Drinski korpus kojim je komandovao Krstić ukrcavao Bošnjake u autobuse koji su ih odvodili do mjesta egzekucije, da je gorivo za njihovo odvoženje nabavljeno od Drinskog korpusa, te da je oprema Zvorničke brigade korištena u aktivnostima koje su povezane sa ukopom ubijenih. Ustanovljeno je, između ostalog, da je znao da bez resursa Drinskog korpusa Glavni štab VRS-a nije mogao sprovesti svoj genocidni plan, te da je svojim dopuštenjem da se koriste ti resursi svjesno znatno doprinio egzekuciji zarobljenih Bošnjaka s područja Srebrenice.[15] Presuda Krstiću je prva presuda MKSJ-a za genocid.